Igrajte se s djetetom!

Igra je izuzetno važan dio djetetova odrastanja. Kroz igru dijete uči svakodnevne životne vještine, uči se suradnji i razgovoru s vršnjacima, rješava se nakupljene fizičke napetosti ukoliko je igra fizički aktivna, razvija kreativnost, socijalne i emocionalne vještine... Osim što su djetetu važni vršnjaci u igri, kao partner u igri svakom djetetu je vrlo drag i roditelj. Na taj način roditelj djetetu pristupa na „istom nivou“ – nema vikanja, patroniziranja, odnosa s visine. To je i prilika da dijete vidi svoju mamu ili svog tatu u novim ulogama (opuštenog, razigranog, veselog...)

Djeca se u različitoj dobi igraju na različite načine. U dojenačkoj dobi igra je funkcionalna. To znači da se dijete igra na način da ponavlja neke motoričke pokrete (pokreti gore-dole rukom u kojoj može, ali i ne mora biti zvečka i sl.) Nakon ove faze, s oko godinu dana djeteta kada se motorika ruke usavrši, dijete se počinje igrati konstruktivno. To znači da dijete počinje koristiti predmete oko sebe da bi nešto stvaralo – toranj od kocaka, kolaž od papira, figurice od plastelina... Kada se igrate sa svojim djetetom na ovaj način, nemojte ga forsirati da napravi figuricu po nekon vašem estetskom kriteriju, ili toranj na način na koji ste vi zamislili – dijete kroz pokušaje i pogreške tijekom npr. slaganja tornja uči principe statike. Možda ćete čekati tjedan dana, ali tada će nakon bezbroj neuspješnih i srušenih tornjeva, vaše dijete naučiti da veće kocke idu dole a manje gore, te složiti toranj na koji ćete moći s pravom biti ponosni. A do tada budite ponosni na djetetove pokušaje.

Već s dvije godine dijete se počinje igrati pretvaranja. Vrhunac ove igre je obično oko 4. ili 5. godine. Dijete je u ovom periodu neki junak, superheroj, životinja, mama, tata, doktorica, učiteljica, teta u vrtiću, braco ili seka, astronaut, lik iz crtića... ma sve što njihova mašta može zamisliti. A svi predmeti u okolini služe mu za igranje uloga – naslonjač postaje svemirski brod, stol postaje auto, marama postaje plašt nevidljivosti... Vrlo je važno potaknuti u ovoj fazi izgranja djetetovu kreativnost, prihvatiti uloge i funkcije namještaja koje ono odredi – uopće nije važno da ima pravi doktorski pribor da bi se dijete igralo doktorice, ako postoji nešto slično što može upotrijebiti. Dobro je ponekad pratiti kada se dijete igra pretvaranja jer se iz njegove igre može „pročitati“ što ga muči, što se dešavalo danas u vrtiću s prijateljima, o čemu razmišlja... jer vrlo često djeca projiciraju ono što vide u igru s svojim igračkama. Tako će se djeca igrati kako stavljaju svoju djecu spavati u krevete i vi ćete vrlo jasno dobiti sliku kako to izgleda ili kod vas kod kuće ili u vrtiću jer će dijete najčešće ponavljati vaše ili tetine riječi. Pratite kako se dijete igra, ili se igrajte s njim (ali nemojte VI određivati pravila i tjerati dijete da se igra kako vi mislite da je najbolje – dajte prijedlog ili ideju, ali neka djete odbije ako tako želi), jer na taj način potičete razvoj njegove kreativnosti. Inače, u ovom periodu je vrhunac razvoja djetetove kreativnosti, koja počinje opadati s otprilike 7 godina, što se ponekad veže i s polaskom u školu.

Nakon 5. godine djete se počinje igrati i uživati u igrama s pravilima, koja kako raste postaju složenija – od igranja memorija, jednostavnih igara kartama, do športskih igara s pravilima i sl.

Kako djete raste tako mu i više trebaju prijatelji za igru. Od početka igranja kada se djeca prvo promatraju, pa kasnije i igraju jedno pored drugih (ali ne jedno s drugim), razvija se konačno i faza podjela uloga u igri i zajedničkog participiranja u igri radi nekog cilja.
Igra današnjih predškolaca je u, nažalost, postala pasivnija u odnosu na igre predškolaca prethodnih generacija. Tome pridonosi televizija i kompjuteri, odnosno zabava koja vam je dostupna i dok ležite. Koliko god je dobro da dijete zna raditi i baratati kompjuterom, i koliko god je dobro ponekad pogledati crtani ili neki igrani film, treba znati da je sve dobro u ograničenim količinama. Statistički pokazatelji pokazuju da se djeca danas i fiziološki razlikuju od djece prije nekoliko desetaka godina – imaju npr. veće i razvijenije palčeve (radi tipkanja SMS-a), pretilija su (radi većeg konzumiranja hrane i manje bavljenja nekom motoričkom aktivnošću), promijenili su se i mišići pristiju (radi tipkanja na tipkovnici)... Stoga probajte u dogovoru s djetetom ograničiti vrijeme pred televizijom ili kompjuterom, predložite mu neke druge aktivnosti, te da bi ga motivirali da se uključi u njih, uključite se i vi! Zajedno igrajte nogomet, zajedno se vozite na biciklu, zajedno rolajte, trčite, plivajte... ili napravite zajedno utrku puževa! Samo vas vaša mašta ograničava, a uživat ćete u vremenu provedenom s djetetom (i posao nikud neće pobjeći).
Kroz igru djete može naučiti jako puno – od razvoja svojih kognitivnih vještina, socijalnih i motoričkih, ali djete kroz igru može razviti i emocionalne vještine. Predlažem neke igre za razvoj emocionalnih vještina (važnih za emocionalnu inteligenciju) koje roditelji mogu igrati s djecom (sada je sezona godišnjih odmora, pa će, nadam se, imati i vremena) i na taj način se i povezati s djecom, porazgovarati s njima o nekim, možda osjetljivijim temama, te naučiti djecu prepoznati, a samim tim i kontrolirati emocije.

Emocionalni rječnik
U slobodnom razgovoru s djetetom, napiše se lista svih osjećaja koji mu padnu na pamet. Za svaki osjećaj napravi se mali album koji će sadržavati slike iz časopisa koje predstavljaju taj osjećaj. Uz slike se napiše kada se dijete tako osjećalo ili se izradi osobna priča uz crtež djeteta (može i slikovnica) u kojoj dijete detaljno opisuje kada se tako osjećalo.
Igra je vrlo zahvalna za širenje vokabulara o emocijama.

Pantomima osjećaja
Dijete i roditelj izrade kartice koje označavaju razne emocije, dijete izvuče jednu karticu i bez riječi odglumi osjećaj koji je označen na kartici. Ono dijete koje prepozna osjećaj dobiva karticu, zatim uzima novu i glumi. Pobjednik je ono dijete koje na kraju igre ima najviše kartica.
Što kaže ovo lice

Igra se igra sa slikama iz časopisa, fotografijama lica ili izrađenim crtežima lica koja pokazuju određenu emociju, a djeca pogađaju: što osjeća to lice, a kasnije što kaže ovo lice - koju bi priču to lice moglo nama ispričati?

Prstiću reci mi kako se osjećaš
Poznata igra u kojoj djeca daju odgovore pomoću prsta jedne ruke (palac znači jako puno, srednjak srednje, a mali prst malo ili nimalo). S rukom se razgovara kako se dijete osjeća u određenoj situaciji uz gradaciju - jako sretan ili malo sretan i sl.

Crtanje/modeliranje osjećaja
Djecu se potiče da nacrtaju (modeliraju u glini) situacije kada su se osjećala na određeni način, da kroz boju i liniju izraze kako je osjećati sreću, tugu i sl.

Ja sam miran
Igra se može igrati s bilo kojom društvenom igrom koja zahtjeva dobru koncentraciju i precizno izvođenje (npr. mikado). Jedno dijete treba izvršiti zadatak (npr. izvući štapić) dok ga drugo dijete zadirkuje (ometa ga riječima). Zadatak je dvojak : ostati hladan i ne reagirati na zadirkivanje i izvršiti bazični zadatak igre (u mikadu, izvući štapić). Dobivaju se bodovi : jedan bod za svaki izvučeni štapić i dva boda za hladno reagiranje u kojem dijete nije pokazalo da ga to smeta.

Lanac dobrih djela
Lanac dobrih djela izgleda poput lanaca kojima se u praznično vrijeme ukrašavaju kuće. Svaka karika lanca od raznobojnog papira predstavlja dobro djelo ili osobno postignuće pojedinog djeteta. Lanac se postavlja na vidno mjesto i predstavlja ukras prostorije. Dobro je na kariku napisati zašto je dodana karika, npr. "Luka je danas prvi put sam pospremio svoj stol." ili "Maja je danas podijelila slatkiše svoj djeci u parku." Djetetu daje osjećaj postignuća i omogućuje rast samopouzdanja.


Sandra Matošina Borbaš, prof. psihologije